Veljko – hajduk i vojvoda

Rođen u Lenovcu kod Zaječara, Veljko Petrović je rano stupio u četu hajduka, a ubrzo se priključio Karađorđu u ustanku. Poznat po hrabrosti, snazi i neustrašivosti, dobio je zvanje vojvode i postao jedan od ključnih zapovednika na krajnjem istoku Srbije.

„Praskalica“ – top koji grmi

Veljko je bio poznat po tome što je svoje oružje i topove nazivao imenom, kao da su saborci. Najčuveniji je bio njegov top „Praskalica“, kojim je branio Negotin od turskih napada. Kada bi „Praskalica“ zagrmela, čula se daleko po Krajini i ulivala strah u neprijatelje. Narod je pričao da je taj top bio Veljkov ponos i da ga je čuvao kao oči u glavi.

Odbrana Negotina i junačka smrt

Godine 1813, tokom velikog turskog napada na Negotin, Hajduk Veljko je sa svojim ljudima danima odolevao nadmoćnijoj sili. Na bedemima je hrabrio borce rečima: „Glavu dajem, Krajinu ne dajem!“. Legenda kaže da je, i kada su mu govorili da se skloni, Veljko odgovarao: „Neka poginem, ali ću poginuti na svom mestu!“

Poginuo je 1813. godine, pogođen turskim đuletom na bedemu Negotinske tvrđave, dok je hrabrio svoje saborce. Njegovo telo je sahranjeno u porti crkve u Negotinu, a narodna pesma i priča učinili su da ostane večiti junak.

Sećanje na junaka

Danas u Negotinu stoji spomenik Hajduk Veljku, a njegova rečenica „Glavu dajem, Krajinu ne dajem“ urezana je u kolektivno sećanje. Priča o „Praskalici“ ostala je deo narodne tradicije – kao simbol oružja koje je branjeno srcem i dušom, a ne samo rukama.