Od Beča do Beograda

Rođen u Dalju kraj Osijeka, Milanković je završio građevinu u Beču i postao jedan od najcenjenijih konstruktora betonskih mostova i akvadukata. Umesto bogate karijere na Zapadu, 1909. godine odlučuje da se vrati u Srbiju i postaje profesor Beogradskog univerziteta. Njegova strast više nije bila građevina, već – nebo, klima i vreme.

Internacija i rođenje ideje

Po izbijanju Prvog svetskog rata, 1914. godine, Milanković se zatekao u rodnom Dalju, na teritoriji Austrougarske. Kao ugledni srpski profesor, odmah je uhapšen i interniran u logor Nežider (današnji Neusiedl am See, u Austriji). Nakon nekoliko meseci, zahvaljujući zalaganju mađarskih kolega, premešten je u kućni pritvor u Budimpešti.

U tim ograničenim, ali mirnijim uslovima, počeo je da radi na svojim istraživanjima. Upravo tada je, uz papir, knjige i ogromno znanje iz matematike i astronomije, razradio osnove svoje teorije o klimatskim ciklusima. Kasnije je govorio da je u „najmračnijim danima života pronašao svetlost nauke“.

Milankovićevi ciklusi – nauka koja traje

Njegova teorija predviđa da se klima na Zemlji menja u dugim ciklusima od 20.000, 40.000 i 100.000 godina, u zavisnosti od Zemljine putanje oko Sunca i nagiba ose. Danas se upravo ovi ciklusi koriste da se objasne ledena doba i klimatske promene kroz geološku istoriju planete.

Priznanje i nasleđe

Njegovo kapitalno delo „Kanon osunčavanja Zemlje“, objavljeno 1920. godine, postalo je temelj savremene klimatologije. Iako je za života bio cenjen, tek je u drugoj polovini 20. veka njegova teorija postala stub nauke. Danas njegovo ime nose krateri na Mesecu i Marsu, a Milankovićevi ciklusi objašnjavaju promene klime u svim udžbenicima sveta.