Kad su zime bile duže, dani tiši, a sela zatrpana snegom, kuvalo se ono što greje iznutra. U starim konacima i domaćinstvima u zapadnoj i centralnoj Srbiji, jedno od takvih jela bilo je čorbasti prebranac – jelo od pasulja koje nije ni suvo, ni potpuno čorbasto, već nešto između.
Kuvano dugo, na tihoj vatri, u zemljanom loncu ili gusanoj šerpi, sa lukom, suvim šljivama i domaćom mašću, ovaj prebranac nije bio samo ručak – bio je obrok koji te ućutka i smiri, kao vatra kad se razgori.
Zimska hrana koja ne traži mnogo – samo vreme
Ova čorba se spremala najčešće petkom ili dan pre slave, kad se kuća zagreje, pa vatra može „na tiho“. Bila je omiljena i u vreme posta – kad se pravi bez masti, ali sa uljem i više luka.
Služi se topla, uz kiseli kupus, proju ili parče hleba starog tri dana, jer „što je tvrđi hleb, to je pasulj bolji“.
Sastojci (za 4 osobe)
-
300 g pasulja tetovca ili belog pasulja
-
3–4 glavice crnog luka
-
2 suve šljive po osobi (ili po ukusu)
-
1 kašika masti (ili ulja, ako je posno)
-
1 kašičica aleve paprike
-
1 čen belog luka
-
so, biber po ukusu
-
voda (najbolje iz bokala, ne iz česme direktno)
Priprema
-
Pasulj se potopi preko noći, pa ispere i prokuva s vodom koja se baca (da ne „nadima“).
-
U drugoj vodi se kuva dok ne omekša.
-
Luk se secka na rebarca i polako prži na masti dok ne omekša i blago porumeni.
-
Dodaje se beli luk, aleva paprika, a zatim suve šljive isečene na pola.
-
Kada pasulj omekša, dodaje se prženi luk sa svim začinima, pa se sve krčka zajedno još 20–30 minuta.
-
Po potrebi se doliva voda, ali jelo ne sme biti retko – više gusto i mirisno.
U starim kućama, nakon kuvanja, lonac se stavi ispod poklopca peći da "dozri". Kažu da je čorba tada najmirnija i najslađa.
Zašto šljive?
U mnogim krajevima Srbije, posebno u Šumadiji i Podrinju, suva šljiva se dodavala u zimska jela da bi „ublažila težinu mesa i pasulja“. Daje blagu slatkastu notu i pomaže varenju, a kad se kuva s lukom – stvara ukus koji „greje dušu i smiruje stomak“.
Domaći savet iz konaka
Domaćice su znale da se ovakva čorba ne jede sama. Uvek se na sto iznese i čen belog luka, parče mladog sira ili tanjir turšije. A ako ima domaće rakije – po jedna pre zalogaja, da "pasulj zna gde ide".
Danas – recept, nekad – način života
Ova čorbica nije samo ukusna – ona je sećanje na večere uz petrolejku, na tihe ruke koje sole bez mere, ali s merom duše. Vredi je vratiti, ne samo na sto, već i u ritam dana – kad jelo traje, i ne traži pažnju dok ne zamiriše.
Komentari (0)