Slatko od ružinih latica priprema se vekovima i predstavlja posebno iskustvo za nepca i dušu. U starim srpskim kućama gosti su uvek dočekivani ovom poslasticom uz čašu hladne vode, a običaj „dve kašike“ i danas čuva posebnu simboliku.

Šta je zapravo slatko

Slatko nije džem ni marmelada, već voćni preliv lagane teksture, kuvan u gustom šećernom sirupu. Najčešće se pravi od jagoda, višanja ili šljiva, ali posebnu čar ima varijanta sa ružinim laticama. Latice se beru rano ujutru, dok su još sveže i mirisne, a potom kuvaju sa šećerom dok ne puste aromu. Rezultat je zlatnoružičasti preliv nežnog ukusa.

Običaj dve kašike

U narodnoj tradiciji, gost koji prvi put dolazi u kuću dobija jednu kašiku slatkog, ali ako je domaćin posebno počastvovan, ponudiće mu i drugu – ali uvek čistom kašikom. Treća kašika se nikada ne traži, jer bi to značilo preterivanje i nepristojnost. Taj ritual je zapravo način da se iskaže poštovanje i bliskost.

Recept za slatko od ružinih latica

Potrebno je:

  • 100 g ružinih latica (najbolje mirisne, domaće ruže, nikako prskane)

  • 1 kg šećera

  • 500 ml vode

  • 1 limun (sok i kolutovi)

Priprema:

  1. Latice pažljivo oprati i osušiti na čistoj krpi.

  2. U šerpi skuvati šećerni sirup od šećera i vode dok se ne zgusne.

  3. Dodati limunov sok i latice, pa kuvati na blagoj vatri 15–20 minuta dok latice ne postanu providne, a sirup mirisan i gust.

  4. Pred kraj dodati kolutove limuna radi arome.

  5. Vruće slatko sipati u sterilne tegle, zatvoriti i čuvati na tamnom i suvom mestu.

Simbol gostoprimstva

Slatko od ružinih latica nije samo poslastica, već znak dobrodošlice i pažnje. Služi se u posebnim činijama, obično uz čašu hladne vode, kako bi se osvežio i naglasio ukus. Tako je jednostavan desert postao deo srpske tradicije i kulture – mala, ali upečatljiva gesta kojom se domaćin ponosi.

Miris prošlosti u modernim domovima

Iako je danas ređi na trpezama, slatko od ružinih latica doživljava povratak kroz etno restorane i domaćinstva koja neguju starinske recepte. Mirisne latice i šećerni sirup vraćaju se kao most između prošlosti i sadašnjosti, svedočeći o tradiciji koja živi u detaljima.