U srpskoj narodnoj tradiciji, vreme između Božića i Bogojavljenja (od 7. do 19. januara) nosi posebno značenje. Tih dvanaest dana zovu se nekršteni dani. To je period u kome, kako su govorili stari, sile nečiste „još uvek slobodno hodaju svetom“, jer Hrist još nije kršten, a duhovni poredak još nije uspostavljen.

Ovi dani su u prošlosti poštovani ne tišinom iz straha, već iz poštovanja. Znalo se da tada ništa ne počinješ, ne nosiš iz kuće, ne ideš uveče u goste, i ne pozivaš po imenu u mraku. Jer nije svaki dan isti – a nekršteni dani traže tišinu i oprez.

Vreme između svetla i reda

U narodnoj religiji, Božić donosi rođenje Hrista, ali se duhovni svet „smiruje“ tek na Bogojavljenje, kada se Hrist krštava i uvodi u svet red, svetlost i krštenje. Dok se to ne dogodi, smatra se da je svet otvoren za senke, nevidljive sile i nemirne duhove.

Zato se tada ne obavlja nijedan veći posao. Ne kreči se kuća, ne zida se, ne ore se zemlja, ne seju novi poslovi. Ako se mora nešto raditi – radi se bez buke, bez rasprave i bez planiranja „velikog“.

Uveče se ne izlazi bez potrebe, a ako neko zakuca, ne otvara se odmah. U nekim selima se verovalo da zlo može doći pod tuđim glasom, pa se dozivalo iznutra: „Ko je, u ime Boga?“

Decu se čuva – i tišina je obavezna

Posebno se pazilo na decu. Ne ostavljaju se sama, ne dozvoljava im se da viču u dvorištu, niti da spavaju bez osveštane vodice ili ikone pod jastukom. Devojkama se ne češlja kosa uveče, a trudnicama se savetovalo da „ne zalaze tamo gde ne treba“, jer su „duše još slobodne“.

U kući se tokom ovih dana pali kandilo svako veče, voda ne iznosi posle mraka, i ne ostavlja se ništa preko noći otvoreno na stolu.

Nema pozajmljivanja, nema svadbi, nema selidbi

U nekrštenim danima se ne daje ništa iz kuće – ni vatra, ni hleb, ni igla, ni nož. Verovalo se da što izneseš tada – ne vraća ti se lako.

U ovom periodu nije bilo svadbi, niti se donosile važne odluke. Deca koja se rode tada posebno se krštavaju što pre, a novorođenčad se uveče „posipaju“ svetom vodom ili mrvljenim bosiljkom, kao zaštita.

Zašto se i danas ovo pamti?

Iako su mnogi običaji zaboravljeni, nekršteni dani su ostali u sećanju naroda – ne kao sujeverje, već kao vreme kada se sve umiruje. Jer negde duboko, i dalje osećamo da postoje dani kada ne treba zadirati u svet, već mu se skloniti s poštovanjem.

Zato se u tim danima više šapuće nego govori, više osluškuje nego planira. I zato su stariji govorili:

„U nekrštenim danima – sve zna, sve vidi, ali ništa ne kaže. A ti – ćuti i gledaj da ne napraviš više nego što treba.“