U kući naših starih, vatra se nije palila samo kad je hladno, niti se gasila čim prođe zima. Ognjište je gorelo cele godine – ne zato što je grejalo telo, već zato što je grejalo dušu doma. Bio je to plamen u kojem su se kuvale čorbe, čuvale tajne i izgovarale molitve. Vatra se uveče pokrivala pepelom da „ne ugasne“, a ujutru razgrtala rukom – kao da se budi nešto živo. Jer oganj nije smeo da nestane. Ako se ugasi – govorili su stari – „kuća se hladi iznutra“.

Ognjište kao sveto mesto u kući

Ognjište je bilo centar svakog srpskog doma – bilo da je u brvnari, kući od naboja ili kamenuši. Uvek u sredini prostorije, bez dimnjaka, sa kazanom ili verigama, i najčešće sa tri kamena oko kojih se sedelo. Tu se nije psovalo, nije vikalo, nije lagalo. Tu se ćutalo, molilo, kuvalo i čekalo.

Stari ljudi su verovali da je oganj živi duh doma, veza sa precima, i da vatra pamti. Zato se pazilo kako se loži, kako se dodaje drvo, i kad se na nju govori. Vatra se nikad nije gasila vodom, već tiho pepelom, da se „ne uvredi“.

Zašto se nije gasilo ni leti

Leti, kad vatra nije bila potrebna za grejanje, ognjište je i dalje „živelo“. Palilo se ujutru na kratko, najčešće zbog kafe ili jela, ali i da se dim digne, jer se verovalo da dim pročišćava kuću, tera zlo i čuva ukućane.

U mnogim krajevima, žene bi bacile malo bosiljka ili tamjana na žar, a zatim prekrstile dim i rekle:
„Na mir Božiji, na zdravlje, da vatra gori dok gori kuća.“

Zapaliti oganj – značilo je započeti dan

Ujutru se niko nije usuđivao da krene na posao, njivu ili čaršiju, a da ne zapali vatre bar malo. Verovalo se da je to blagoslov za dan. Oganj se smatrao prvim pozdravom sa svetim, i svaki put kad bi domaćin kresnuo kresivo ili pripalio žigicu, govorio bi:
„Ajde Bože, pomozi.“

Kad se kuća napušta – oganj se ne gasi

Ukoliko bi domaćinstvo napustilo kuću na duže – recimo, za praznike, svadbu ili posetu rodbini – ostavljalo se komadić žara pod pepelom, da tinja. To se zvalo „čuvanje ognja“, i za to je bila zadužena najstarija žena u kući. Kad bi se vratili, vatra bi se raspirila i govorilo:
„Eto nas, nismo te ostavili.“

Zbog čega se ognjište smatra živim bićem

Postoji verovanje da ako se oganj ugasi sam od sebe – to je opomena, znak da dolazi nesloga, bolest ili gubitak. Zato su ljudi vatre ložili s poštovanjem. Nisu se izrugivali, nisu bacali đubre u ognjište, niti ostavljali prljavu obuću pored njega.

U nekim krajevima, deci se pričalo da ako pljunu u vatru – progovoriće im ranica na jeziku, jer je to „kao da si pljunuo predku u lice“.

Vreme da se setimo plamena

Danas, kad živimo u zgradama, na gas, na daljinsko grejanje, ognjište se povuklo iz naših domova – ali ne mora iz nas. Možda više ne ložimo vatru, ali možemo zapamtiti šta ona znači. Da je kuća mesto tišine, poštovanja i topline – ne samo termalne, već duhovne.

Zato kad zapalite šporet, sveću, mirisni štapić – ili samo podgrejete čaj – setite se da su vaši stari to radili s molitvom.

Jer oganj ne mora da gori da bi grejao. Dovoljno je da ga čuvamo u sebi.