Vlasi, koji naseljavaju Borsku, Zaječarsku i Braničevsku oblast, čuvari su izuzetno bogate i arhaične kulture. Njihov jezik je ono što ih čini jedinstvenim: on pripada romanskoj grupi jezika i potiče direktno od balkanskog latiniteta, jezika kojim su govorili romanizovani narodi u vreme Rimskog carstva.

Živi latinski jezik i izolacija

Lingvisti potvrđuju da je vlaški govor, uslovno nazvan rumunski dijalekt, poseban. On je evoluirao u potpunoj osami, vekovima bez direktnog kontakta sa rumunskom maticom preko Dunava. Upravo ta izolacija omogućila je jeziku da sačuva arhaične forme i reči koje su se u rumunskom jeziku u Rumuniji davno izgubile. Zbog toga se u naučnim krugovima vlaški jezik smatra živim svedočanstvom latiniteta na Balkanu, direktnom vezom sa vremenom cara Trajana i njegovih osvajanja Dakije.

Kultura i magija: Više od jezika

Vlaška kultura je, međutim, mnogo više od jezika. Ona je čuvar drevnih, predhrišćanskih običaja i mitova, što se najbolje vidi u pogrebnim ritualima (pomana), bajanjima i snažnom verovanju u magiju. Ta jedinstvena mešavina antičkog latiniteta, slovenske mitologije i vizantijskog pravoslavlja stvorila je izuzetno bogato etnološko nasleđe koje Srbija danas aktivno štiti.

Politička kontroverza i zaštita

Pitanje imena ovog jezika – da li je to "vlaški" (kako ga zovu Srbi) ili "rumunski" (kako ga nazivaju sami govornici – limba rumâńască) – bilo je i politički sporno. Ipak, Nacionalni savet Vlaha je 2012. godine standardizovao vlaški jezik i uveo ga u službenu upotrebu, uz ravnopravnu upotrebu ćiriličnog i latiničnog pisma. Ovim činom, Srbija je potvrdila da je spremna da poštuje i čuva arhaični jezik koji je živi spomenik davne prošlosti.

Vlasi i njihov jezik su, stoga, živi muzej reči, rituala i tradicije koji traje punih 2000 godina.