U starim srpskim kućama, ognjište je bilo srce doma – mesto oko koga se okuplja porodica, sprema hrana, donose odluke i izgovaraju molitve. Ali ognjište je bilo i svedok onoga što se ne kaže naglas. Starije žene, posebno u planinskim i zabačenim selima, znale su da pogledaju pepeo pre nego što ga razgrnu. Ako bi u njemu zatekle trag – otisak, liniju, udubljenje – koje ne mogu da objasne, znale su da je „neko bio“, ne da bi nešto uzeo, već da bi ostavio ono što nije stigao da izgovori.

Ognjište koje pamti tišinu

Verovalo se da pepeo pamti više od ljudi.
U njega pada sve: vatra, reč, misao, briga.
Zato se nije razgrtao odmah.
Pre nego što bi se stavio lonac ili dodalo drvo, domaćica bi pogledala kako pepeo „leži“.
Ako je gladak – noć je bila mirna.
Ako u njemu ima blagih, zakrivljenih linija ili udubljenja, a niko nije palio vatru – to je bio znak.

Kažu da trag ne dolazi od spolja, već iznutra.
Od onoga što u kući niko nije rekao, a svi su pomislili.

Ko dolazi kroz pepeo

U predanjima se ne govori o duhovima kao o strašnim prikazama.
Govori se o „nečemu što se vratilo jer nije bilo saslušano.“
To može biti predak, neko ko je preminuo daleko, ili reč koja je jednom stala u grlu, i sad traži da bude čuta makar kroz pepeo.

U selima oko Ivanjice i Gornje Resave, starice bi rekle:
„Ako je trag samo jedan, neko došao tiho. Ako ih ima više, nije znao šta hoće.“

Šta se radi kad se otkrije trag

Ne govori se odmah.
Ne pita se glasno „ko je bio“.
Prvo se ostavi malo hleba kraj ognjišta, bez reči.
Zatim se pepeo pažljivo razgrne, i u njega se stavi komadić zdravca ili soli – da „odvede poruku gde treba.“

Ako neko iz kuće često sanja iste snove posle traga, tada se zna da nije do ognjišta – nego do reči koje stoje između ljudi.

Ognjište danas – žar koji pamti, čak i kad nema vatre

Danas imamo šporete, rerne i grejalice.
Ali u ponekoj staroj kući još postoji ognjište, makar i ugašeno.
Stariji ga ne gledaju samo kao prošlost.
Kažu: „Tu se zna ko si. I šta ćutiš.“

Jer vatra može da sagori reči, ali pepeo ih – pamti.