Manastir Manasija, posvećen Svetoj Trojici, sagrađen je između 1407. i 1418. godine, u klisuri reke Resave. On je bio poslednja monumentalna građevina srednjovekovne Srbije pre pada pod Turke, i kao takav, morao je biti tvrđava duha i tela.

Arhitektonska tajna: Spoj Vizantije i Gotike

Manasija nije klasičan moravski manastir. Odlikuje se izuzetno snažnim utvrđenjem sa 11 kula (među kojima dominira Despotova kula) i dubokim rovom. Njena crkva kombinuje klasični razvijeni trikonhos Moravske škole sa neobičnim, romaničkim i gotičkim uticajima na fasadi.

Zapadni uticaji: Za razliku od drugih manastira tog doba, Manasija je imala elemente (poput slepih arkada i romaničkih profila) koji su bili anahrone i retke u pravoslavnoj arhitekturi. Ovi uticaji, verovatno uvezeni sa Jadrana i primorskih gradova, naglašavali su zapadno obrazovanje despota Stefana Lazarevića.

Krstasti svod (Gotički uticaj): Unutrašnjost crkve je projektovana tako da odiše monumentalnošću. Upravo je ta smela primena zapadnih elemenata u okviru pravoslavne crkve bila revolucionarna, ali i kontroverzna za to doba.

Resavska škola: Centar skrivene misli

Manasija je bila sedište čuvene Resavske škole – najveće prepisivačke i prevodilačke radionice u to vreme. Monasi su se bavili prepisivanjem i ispravljanjem starih rukopisa. Manastir je bio centar pismenosti i obrazovanja i posle pada Despotovine, čuvajući srpsku književnost i duhovnost od zaborava.

Ova kombinacija vojne snage (tvrđava sa kulama), duhovnog otpora (Resavska škola) i arhitektonskih kontroverzi (zapadni uticaji) čini Manasiju jednim od najznačajnijih i najsloženijih svedočanstava srpske srednjovekovne istorije.