Velika Morava, nastala spajanjem Zapadne i Južne Morave, oduvek je bila centralna arterija Srbije. Zbog svoje moći, nepredvidivosti i čestih izlivanja koja su odnosila useve i živote, Morava je u narodu mitologizovana kao snažno, gotovo božansko biće koje se mora poštovati. Ova ambivalentnost — da je reka izvor života, ali i smrti — stvorila je mit o njenoj "gladi" i fiksnom broju žrtava.

Glavni danak: Mit o fiksnom broju žrtava

U krajevima Pomoravlja, gde je život zavisio od reke, postojala je jeziva legenda: Morava svake godine "traži svoj danak" ili "prosečan broj žrtava". Ova priča bila je pokušaj naroda da objasni neobjašnjive nesreće, iznenadne virove i snažne, skrivene struje koje su uzimale živote ribolovaca i kupača. Verovalo se da ako reka u toku jedne godine ne uzme svoj uobičajeni broj žrtava, da će iduće godine biti još surovija i da će svoju "glad" naplatiti dvostruko. Ova jeziva, ali čvrsto ukorenjena priča, svedočila je o velikom strahu naroda i svesti da se prirodi ne sme prkositi.

Umirivanje nemani: Hleb, vino i novčić

Da bi se umirila "rečna neman" i osigurala plodnost zemlje (jer je Morava stalno natapala obale), ljudi su praktikovali drevni ritual prinošenja darova. Ovaj običaj je imao paganske korene i bio je izraz poštovanja prema vodenim duhovima. Ritual se najčešće obavljao u proleće, pre setve, ili uoči velikih praznika.

U reku su bacani simbolični darovi: hleb ili pogača (kao simbol života), vino (kao simbol žrtve) i vuneni konci ili novčići (kao amajlije ili zavet). Ti darovi nisu bili bacani iz nehata, već kao ritualno prinošenje žrtve u zamenu za blagostanje i mir na obali. Taj čin je pokazivao da je narod svestan njene moći i da je moli za milost.

Iako je Morava danas ukroćena branama, njeni mitovi i upozorenja su i dalje deo folklora Pomoravlja, podsećajući da je priroda u Srbiji oduvek bila moćnija od čoveka.