Osmi jun 1922. godine bio je dan kada je Beograd zasijao. U Sabornu crkvu slile su se delegacije iz cele Evrope, a krunisane glave, uključujući rođake iz britanske i ruske imperijalne porodice, došle su da prisustvuju venčanju. Brak Kralja Aleksandra i Kraljice Marije bio je mnogo više od ljubavi; bio je to politički ugovor koji je simbolično cementirao Malom Antantom savez sa Rumunijom i Čehoslovačkom. Beograd se transformisao u evropsku prestonicu.

Svadba pod lupom diplomatije

Iako je ceremonija u Sabornoj crkvi protekla u skladu sa strogim pravoslavnim kanonima, političke tenzije su bile konstantno prisutne. Kralj Aleksandar, poznat po strogoj naravi i netrpeljivosti prema neposlušnosti, nije trpeo greške.

Izbacivanje gostiju: Legende kažu da je Aleksandar, nervozan zbog celokupne organizacije i protokolarnih grešaka, terao goste koji su se neprimereno ponašali ili nisu ispoštovali strogi protokol. Bilo je incidenata sa političarima i nekim članovima rodbine koji nisu želeli da prihvate novu realnost Kraljevine SHS. Ova priča, iako se prepričava u senci tajne, svedoči o tome da je Kralj i na sopstvenoj svadbi bio neumoljivi državnik, a ne samo mladoženja.

Proročanstva i "ukleta kruna"

Iza glamura, u narodu su se krile i sumnje. Aleksandar je nosio teško nasleđe, svestan nestabilnosti Balkana i krvave prošlosti dinastije Obrenović. Legenda o "prokletstvu" koje prati srpsku krunu bila je živa.

Na samom venčanju, postojali su i neobični rituali. Jedna od neproverenih, ali popularnih legendi, govori o proricanju sudbine ili nekom neobičnom incidentu koji je protumačen kao loš znak za budućnost. Iako nije bilo formalnog "proklinjanja", tragična sudbina Kralja (ubijenog 12 godina kasnije) je bacila senku na ovo slavlje.

Kraljica Marija, s druge strane, svojom skromnošću i toplinom (brzo je naučila srpski jezik) odmah je osvojila narod. Iako je venčanje trebalo da donese sreću, postalo je poslednje veliko slavlje Karađorđevića pre turbulentnih godina i Drugog svetskog rata.