Srpski srednjovekovni vladari nisu samo gradili – oni su znali da stvaraju priču, simboliku i poruku. Jedna od takvih priča vezana je za Lazarevu crkvu u Kruševcu, poznatu kao Lazarica, koja i danas stoji uz ostake srednjovekovne prestonice.

Prema predanju, koje se vekovima prepričava u kruševačkom kraju, car Lazar nije gradio Lazaricu „iz temelja“, već je doneo „crkvu iz Prizrena“. Ne čitavu građevinu, naravno – ali kamen po kamen, deo po deo, prenosili su se elementi jedne napuštene ili porušene crkve iz Metohije, kako bi u Kruševcu, tadašnjoj prestonici, nikla svetinja dostojna nebeskog cara.

Oltar, stubovi i deo ikonostasa navodno su nošeni na konjima i volovima, danima i nedeljama, sve dok nisu stigli do Temnića, gde je car gradio grad i pripremao dvor. Kada su freske stizale, narod je plakao – govoreći da „ne dolazi crkva, dolazi duh zemlje koje više nema“.

Stručnjaci tvrde da u Lazarici zaista postoje umetnički i graditeljski elementi koji podsećaju na prizrensko-pećki stil, različit od raške škole koja dominira tadašnjom Srbijom. Mnogi veruju da su delovi dekoracije, kameni ukrasi i možda čak deo ikonostasa zaista preneti sa juga.

Naravno, nema pisanih izvora koji to potvrđuju kao istorijsku činjenicu – ali narod pamti. A kako su govorili:
„Što se nosilo uz molitvu, ne nosi se kao kamen – već kao svetlost.“

Danas, kad staneš pred Lazaricu, možeš samo da zamisliš kako su kroz brda, reke i planine ljudi nosili delove svetinje, da bi na mestu novog grada podigli ono što je njima značilo večnost.