U starim srpskim domaćinstvima, naročito na selu, važilo je nepisano pravilo koje su poštovali i oni koji nisu znali da objasne zašto:
„Ne daje se ništa iz kuće dok se neko ne prekrsti.“

Nije to bilo zbog praznoverja, već zbog duboko ukorenjenog poštovanja prema jutru kao svetom delu dana. Uverenje da prva reč, prvi zalogaj i prvi korak određuju ton dana bilo je snažno, i sve što se činilo pre toga – smatralo se nepoželjnim.

Domaćice su posebno pazile da ne iznose ni hleb, ni so, ni vodu, ni vruću proju dok neko iz kuće ne ustane, ne prekrsti se i ne kaže „dobro jutro“. Ako neko zakuca ranom zorom da nešto traži – ne odbija se, ali se daje tiho, uz reči:
„Nek ide s mirom, nek donese mir.“

Verovalo se da se s prvim predmetom koji izađe iz kuće može izneti i deo kućnog blagoslova. Zato su žene znale da kažu deci:
„Pojedi barem zalogaj, pa idi. Ne izlazi gladan, iznećeš dan.“

U nekim krajevima, naročito u Pomoravlju i Zviždu, čak se ni đubre nije iznosilo pre izlaska sunca, a posebno se pazilo da prva reč u kući ne bude gruba. Ako bi dan počeo s vikom – govorilo se da „kuća neće stati u red do zalaska“.

Danas možda ne razmišljamo o tome, ali stari su znali: jutro ne počinje sa obavezom, već sa mirom. I dok se ne izgovori blaga reč, kuća se ne otvara.