U srpskom običajnom kalendaru, drugi dan svake slave poštuje se tiše, skromnije i s jasnim pravilima. Tako je i sa Aranđelovdanom, velikim praznikom posvećenim Svetom Arhangelu Mihailu, koji se slavi 21. novembra.
Dan posle, odnosno 22. novembar, u mnogim krajevima Srbije poznat je kao „patak“, „pritka“, „pohod“ ili jednostavno – drugi dan slave.

Iako je glavna trpeza bila dan ranije, ovaj dan nije manje važan u duhovnom smislu. Naprotiv – smatra se danom smirenja, zahvalnosti i poslednjeg pozdrava sa slavskim duhom.

Ko dolazi na „patak“?

Na drugi dan slave dolaze oni koji nisu mogli da stignu na dan slave, ali i oni koji namerno dolaze tada – da izbegnu gužvu, veselje i muziku. Dolaze rođaci, komšije, prijatelji, ali i sveštenik, ako nije stigao dan ranije.

U pojedinim krajevima, običaj je da se na patak ne donosi poklon, već samo dobra reč. Domaćin goste ne dočekuje s muzikom, već sa ostatkom slavske trpeze, uz čašu vina, slavski kolač (ako je ostalo) i posnu zakusku, jer se Aranđelovdan često slavi u postu.

Šta se ne radi drugog dana?

Ne pravi se nova trpeza, ne mesi se novi kolač, niti se poziva veselje. Ne svira se, ne igra se i ne peva, jer je drugi dan dan duhovnog spuštanja slave.
U nekim kućama se pali kandilo ujutru, a domaćin izgovara tiho:
„Oče, hvala što si bio, ostani još koliko treba.“

Tog dana se ne iznosi ništa iz kuće, posebno ne hleb, vino ili nož. Ako gost nešto zatraži – daje se s poštovanjem i uz reč „s mirom“.

Zašto je važan drugi dan?

Zato što je u narodu slava proces, a ne događaj. Počinje danima pre, tišinom i pripremom, ali se završava tek kad prođe i patak – kad poslednji gost ode, kad se sveća dogori i kad kuća opet utihne.

U porodicama koje drže do reda, drugi dan je često važniji od prvog – jer tada nema buke, ali ima iskrene reči. Tada se domaćinu kaže ono što se nije stiglo juče. Tada se pije kafa, a ne rakija. Tada se slavi tiho – kako dolikuje onome koga narod zove „nebeski vojvoda“.