Ponekad se najdublje istine ne otkrivaju u velikim besedama, već u sasvim tihim trenucima — u porti manastira, među ljudima koji se nikada ranije nisu sreli, ali nose isti teret brige i bola. Upravo takvu scenu zabeležio je patrijarh Pavle tokom služenja u manastiru Visoki Dečani, ostavivši svedočanstvo koje je kasnije objavljeno u zborniku „Serbia i komentari 1993–1995“ Zadužbine Miloša Crnjanskog.

„Nisam došao ni vašem ni našem — već Božjem svecu"

Patrijarh je opisao prizor koji je dobro poznat svima koji su dolazili u Dečane: ispod čivota Svetog Stefana Dečanskog često su stizali nevoljnici, među njima i mnogo Albanaca — ponekad čak više nego Srba.

Jednom je posvedočio razgovor koji je, svojim tihim sjajem, rekao više od bilo kakve teološke rasprave.

Iz crkve je izlazio Albanac sa majkom, ženom i bolesnim detetom. U tom trenutku, jedan mladić iz Crne Gore, koji se tu zatekao, upita ga:

„Šta ti ovde tražiš od našeg sveca?“

Albanca to nije uzdrmalo. Smireno je odgovorio:

„Nisam došao ni vašem ni našem svecu, već Božjem. A kad je Božji — onda je i vaš i naš. Jer, da svetac misli ono što mislimo ja i ti, ne bi mu dolazili ni ja, ali ni ti.“

Mladić je zanemeo. A čovek koji je do toga časa bio „drugi“, „tuđi“, prišao je patrijarhu da traži blagoslov za svoje bolesno dete, prenosi Religija.rs.

Svetac ne pripada narodu — već Bogu

U toj kratkoj razmeni staje čitava pravoslavna teologija o svetosti. Svetitelj ne pripada naciji, jeziku, državnoj granici. Svetitelj pripada Bogu, a pred Bogom postoji samo bol koji traži utehu i vera koja traži lek.

Kad majka nosi svoje brige u naručju, kad otac moli za spas deteta, tada padaju svi zidovi koje ljudi tako uporno grade. Tada prestaje podela na „naše“ i „njihovo“.

Jer svetitelji govore univerzalnim jezikom — jezikom ljudske patnje i nade. Tamo gde je bol, oni razumeju. Tamo gde se traži blagoslov, oni odgovaraju.

Lekcija koja menja čoveka

Možda najdublja poruka ovog događaja nije izgovorena naglas. Ona se krije u tišini koja je nastupila u srcu čoveka koji je shvatio da se pred svetinjom ne stoji sa predrasudama, već sa istinom o sebi.

Patrijarh Pavle nas ovim svedočanstvom podseća na nešto što lako zaboravimo:

kada se čovek približi Bogu, prestaju da postoje granice i pripadnosti. Ostaje samo put ka isceljenju.

Ime, jezik ili narod više ništa ne znače pred onim što je sveto.

A ko dolazi po blagoslov — već korača ka Božjem miru.

Jedina svetinja na KiM koja nikada nije oštećena

Manastir Visoki Dečani na Kosovu i Metohiji predstavlja jednu od najznačajnijih pravoslavnih svetinja u ovom delu Evrope — i jednu od retkih koja je vekovima ostala netaknuta. Od 1327. godine, kada je započeta gradnja crkve, do danas, zidovi manastira nisu pretrpeli nijedno oštećenje, a čudotvorne mošti Svetog Stefana Dečanskog nikada nisu pomerane sa mesta gde počivaju gotovo sedam vekova.

Uprkos činjenici da je ova svetinja i dalje pod zaštitom KFOR-a, vernici iz čitavog sveta dolaze u Dečane, smatrajući ih neprolaznim duhovnim svetionikom.

Zašto „Visoki“? Mermerna lepota koja oduzima dah

Crkva je građena od bele mermerne kamene mase, sa fasadom bogato ukrašenom ornamentima i preciznim detaljima koji se retko sreću i u najpoznatijim vizantijskim hramovima. Upravo zbog svoje impozantne visine i monumentalnog izgleda, manastir je dobio naziv „Visoki“ Dečani.

Najveća zbirka vizantijskih fresaka na jednom mestu

U manastiru ističu da Visoki Dečani čuvaju najveću kolekciju vizantijskih fresaka koje su se u celosti sačuvale na jednom mestu. Nijedno drugo svetilište ne prikazuje istoriju spasenja toliko detaljno kao dečanska crkva.

- Više od 20 tematskih ciklusa
- Skoro 10.000 ljudskih likova
- Oslikano oko 4.000 m² zidova

„Bog ga je čudesno sačuvao“ — zapis iz 19. veka

O veličini Visokih Dečana svedočili su mnogi putopisci, naučnici i vernici. Ruski naučnik Aleksandar Fjodorovič Giljferding, koji je manastir posetio 1859. godine, zapisao je:

„Najznačajniji spomenik stare srpske slave i pobožnosti… jedna od najsavršenijih tvorevina vizantijske sakralne arhitekture… U neprestanoj je opasnosti više od 450 godina, i niko ne može a da ne kaže, zajedno sa srpskim življem, da ga je sam Bog čudesno sačuvao.“