Drvo duda nekada je bilo veoma često širom Srbije, pogotovo u Banatu. Naši stari su verovali da plod duda daje snagu, izoštrava intuiciju, pomaže čoveku da se odbrani od sila tame, ali i da zaljubljenima donosi sreću. Ali, nikad ga nisu sadili blizu kuće, jer je postojalo verovanje da stablo duda može da donese siromaštvo, nesreću i smrt.

Kao i orah, i drvo duda nije bilo poželjno saditi u dvorištu, pogotovo ne u blizini kuće. Naime, žile duda veoma brzo rastu - koliko je drvo visoko, tolike su mu žile ispod zemlje. Postojao je strah da će žile "udariti" na temelj i srušiti kuću, što bi za porodice značilo bedu, siromaštvo i nesreću. Uz to, verovali su da drvo duda zasađeno u dvorištu donosi smrt onome ko ga je posadio - kad debljina stabla dostigne obim ljudskog vrata, onaj ko je posadio dud mogao je da se "priprema za odlazak na onaj svet".

Ako bi se domaćin kojim slučajem odlučio da ne poseče drvo duda ispred kuće, drvo bi vremenom postalo "gospodar prostora". Ispred napuštenih kuća čiji su temelji bili podriveni uvek bi bilo veliko drvo duda.

Ipak, verovalo se da je dud ispred kapije, kao i na ulasku u selo bio svojevrsna zaštita od zlih sila. Drvo duda je, kao i drvo hrasta, najčešće bilo korišćeno kao zapis - drvo koje predstavlja svetinju za selo na čijem se području nalazi. Pored njega su postavljali najčešće krst napravljen od kamena i ograđivali ga kako ga niko ne bi oštetio.

Blic žena