Dok priroda buja, a proleće se uspinje ka svom vrhuncu, Đurđevdan donosi ne samo svežinu već i vekovne običaje duboko ukorenjene u narodnu svest. Među njima se posebno izdvaja "čuvanje vetra", retko pominjan, ali izuzetno simboličan običaj koji se vekovima praktikovao u zabačenim selima planine Tare i okoline Bajine Bašte.

Vetrovita noć pred praznik svetlosti

Običaj "čuvanja vetra" vezan je isključivo za noć između 5. i 6. maja – uoči Đurđevdana, jednog od najvažnijih praznika u srpskoj tradiciji. Ova noć je smatrana magičnom – trenutkom kada se priroda potpuno budi, kada biljke dobijaju snagu, a vetar donosi zdravlje.

Upravo zato, mladi – najčešće pastiri i pastirice, okupljali su se na visovima i proplancima, noseći sa sobom frule, čuturice i poneku pećinsku lampu, i provodili čitavu noć na otvorenom, verujući da se snaga prolećnog vetra prenosi na njih i stoku koju čuvaju.

Ritual sa značenjem

"Čuvanje vetra" nije bila obična zabava. Postojala su pravila: noć se morala provesti budan, bez ogovaranja, bez psovki, u veselju i sa poštovanjem prema prirodi. Vetar koji duva te noći nazivao se "Đurđevski vetar" i verovalo se da ga treba "zapisati", odnosno zazvati i "čuvati" da bi tokom godine donosio dobro zdravlje, a ne bolest.

U pojedinim selima, čobani su rano ujutru simbolično "puštali vetar niz livadu" tako što bi bacili list breze ili trave i gledali kako ga nosi – tumačeći pravac i snagu vetra kao znak buduće sreće.

Đurđevdanske trave i magijski dodiri

Dok je vetar bio u centru običaja, značajnu ulogu imale su i biljke. Tokom noći, brane su đurđevdanske trave: đurđevak, zdravac, mlada kopriva i hajdučka trava. Njima su ujutru kitili stoku, pragove kuća i vrata štala, verujući da ih štite od uroka i bolesti.

Ujutru, deca bi se umivala vodom u kojoj su preko noći bile potopljene te trave – uz obaveznu rečenicu: "Zdrav bio kao đurđevdan!"

Danas – tragovi u sećanju

Nažalost, običaj "čuvanja vetra" gotovo da više niko ne praktikuje. Ostao je u sećanju najstarijih stanovnika sela Sekulić, Mitrovac i Rastište. Povremeno, u okviru etno-manifestacija, simbolično se obeležava ovaj ritual, ali retko u svom izvornom, noćnom obliku.

Jedna baka iz sela Đurići kod Tare ispričala je:
"Mi bismo se peli na Brdu vetrova, svirali frule i čekali zoru. Niko nije smeo da zaspi. Ako zaspiš, nisi sačuvao vetar i godina će biti baksuzna."

Običaj za novo vreme

U vremenu kada se svet sve više okreće prirodi, zdravlju i tradiciji, običaj kao što je "čuvanje vetra" zaslužuje da se ponovo otkrije. Ne kao turistička atrakcija, već kao veza sa precima, sa prirodnim ritmom i starim, tihim znanjima koja su oblikovala naš identitet.